“Kad čovjek postane nesposoban za igru, znači da je izgubio životnu radost.“

Svakom je djetetu urođena znatiželja i potreba za igrom. Djeca se igraju na bilo kojem mjestu, u bilo koje doba dana. Većina djetinjstva prođe u igri koja nije ograničena na određeno razvojno doba. Svako dijete uživa u igri i ta aktivnost ima važnu ulogu u procesu učenja i socijalizacije. Uz pomoć igre djeca skupljaju životna iskustva, upoznaju svijet, usvajaju norme ponašanja i stječu komunikacijske vještine. Igra pomaže u razvoju motoričkih i mentalnih sposobnosti. Potpuna odsutnost igre u djeteta upozorava na neki poremećaj.

Igra je spontana aktivnost koja nas opušta, stvara osjećaj ugode, veseli, kojoj se potpuno predajemo zaboravljajući na sva ostala zbivanja oko nas. U igri podjednako uživaju djeca i odrasli jer je igra prirodna potreba čovjeka. Odraslima omogućuje odmak od stvarnosti i svakodnevne rutine pa je važna za održavanje psihičke ravnoteže.

U prve dvije godine života dijete s pomoću pokreta i dodira upoznaje svoje tijelo i svijet oko sebe. Igrajući se dijelovima tijela, razvija svijest o njemu, o vlastitoj seksualnosti. Kretanjem i dodirivanjem doživljava ugodu i radost. Istražujući predmete oko sebe dodirom, promatranjem, stavljanjem u usta, prevrtanjem, bacanjem, dijete stimulira sve osjetilne kanale. Time razvija sposobnost opažanja, što je važan čimbenik u razvoju misaonih procesa. S pomoću aktivnosti u igri dijete razvija i motoričku koordinaciju. U senzomotorne igre ubrajaju se i igre koje izazivaju osjećaj ugode njihanjem, okretanjem na vrtuljku, spuštanjem niz tobogan i sl. Veća djeca takav osjećaj postižu rolanjem, vožnjom biciklom i sl.

SIMBOLIČKE IGRE

Oko druge godine pa na dalje dijete počinje uočavati svoju okolinu. Iako svijet oko sebe doživljava previše kompliciranim ili nedostižnim, to ga ne sprečava u stjecanju iskustva. Sposobnost fantaziranja i zamišljanja omogućuju mu da stvari i predmeti poprime neko drugo značenje, npr. poredani stolci mogu poslužiti kao vlak, ormar kao dizalo, plišani medo kao dijete, komadići papira kao novac i sl. Na taj se način dijete može satima zabavljati. Upotreba mašte utječe na razvoj apstraktnoga i kreativnog mišljenja, a to je važan preduvjet za razvoj mentalnih sposobnosti. Smatra se da današnje igračke osiromašuju maštu jer su previše konkretne, kao npr. vatrogasni auto, stoga su za razvoj mašte prikladnije apstraktne igračke poput drvenih kocaka i sl.

IGRA ULOGA

U dobi od 4. do 6. godina dijete počinje uvježbavati određene uloge, što mu daje priliku da upozna ljude oko sebe iz drugačije perspektive. I samo postaje mama, tata, doktor, medicinska sestra, policajac, trgovac, teta u vrtiću, pas… Takvom igrom dijete se iskušava u ulozi odrasle osobe, uvježbava različite uloge i stvara odnose među njima. Oponašajući druge, isprobava stvarnost. Igranje uloga pomaže djetetu i u ublažavanju strahova. Uživljavanjem u određene uloge dijete se suočava sa situacijama koje ga plaše, a s pomoću oponašanja pokušava prevladati neugodne osjećaje. Za takve igre nisu potrebne posebne igračke, dovoljno je da djeca međusobno podijele uloge. Ako se igra samo, dijete stvara imaginarnog dvojnika s kojim se istodobno identificira i odnosi prema njemu kao prema drugom.
IGRA S PRAVILIMA

Od 4. ili 5. godine pa na dalje dijete može igrati jednostavnije apstraktne igre, npr. Čovječe ne ljuti se. U stanju je prihvatiti jednostavna pravila, što ne znači i da mora razumjeti jer pravila igre nemaju neki poseban razlog osim da ih se pridržava. Takvim igrama dijete razvije pozornost, koncentraciju i pamćenje, te uči usvajati društvena pravila. Posebno je važno da nauči nositi se s gubitkom jer time jača motivaciju za postizanje ciljeva.